Tečajevi osobnog razvoja, tretmani, savjetovanja

Značaj opraštanja

oprastanje1-300x249Onaj koji stvarno poznaje Boga, neće smatrati da je neophodno oprostiti svom bratu, već će morati oprostiti sebi što to nije učinio ranije.

Lav Tolstoj

Ako se osvrnemo na razvoj čovječanstva u proteklom stoljeću, pa nastavno do danas, možemo uočiti da se ljudski rod u ogromnoj mjeri bavi pitanjem „krivice". Ljudski rod je u potrazi za svim oblicima „krivice" i posljedično „krivcima", bilo jedne osobe prema drugoj, pa do krivice jednog naroda prema drugom. Pritom, nažalost, ljudi ne razumiju da su priklonjeni jednoj polu – negativnom shvaćanju krivice, a ne uzimaju u obzir što se nalazi na suprotnom polu, naime pozitivno shvaćanje opraštanja.

U ovoj epohi materijalizma i jednostranog intelektualizma, cijelo čovječanstvo je u najvećoj mjeri usmjereno prema apstraktnom legalizmu – kako u individualnom ponašanju tako i u socijalnoj sferi – nego prema moralnim ili duhovnim impulsima. „Zapovijedi" ili „zakoni" koji su izvana dani pojedincu i socijalnoj grupi igraju odlučujuću ulogu u funkcioniranju socijalne zajednice, a mnogo manje (ponegdje i zanemarivo) moralne intuicije pojedinca koje proizlaze iz unutarnjeg dijela njegova bića, koje svoj izvor u onoj fazi individualnog razvoja koju Rudolf Steiner u svojoj knjizi Filozofija slobode, naziva „etičkim individualizmom".

I tek dosizanjem ove faze unutarnjeg razvoja nastaje mogućnost da drugi pozitivni pol – „opraštanje" – nastane kod čovječanstva.

Ova polarnost, „krivica" – „opraštanje" i njihova međusobna veza, jasno ukazuje na stupanj djelovanja istinskog kršćanskog impulsa u našoj civilizaciji. Ovo je razlika između načina mišljenja koje se zasniva isključivo na „zapovijestima" Starog zavjeta i „zakonima" rimskog zakonodavstva, i budućih kršćanskih ideala slobode i ljubavi. Treba sa žaljenjem reći da je posljedica ovakvog stanja, između ostalog, i to da su u duši suvremenog čovjeka unutrašnje snage opraštanja slabo razvijene.

1. Tolerancija - niži vid opraštanja

tolerancija1Opraštanje samo po sebi dio je određene staze duhovnog razvoja koja može dovesti današnjeg čovjeka do stvarnog doživljaja Krista, i istovremeno do potpunog preobražaja njegovog bića.

Ova staza u početku ima četiri stupnja. Prvi stupanj prethodi činu opraštanja i može se opisati kao „opraštanje u malom", a odnosi se na mogućnost razvoja istinske tolerancije. A razvoj prave tolerancije vezan je uz međusobni odnos ljudskog Ja i čulnih organa. A evo i primjera.

Uzmimo da postoji netko tko nam se ne dopada i da njegova prisutnost djeluje iritirajuće na sva naša čula. Pažljivo promatranje će pokazati da sve što doživljavamo kao „negativno" može prodrijeti u naše Ja kroz svih 12 čula, a posebno preko 7 čula koja su više upućena ka vanjskom svijetu (čulo Ja, misli i riječi, čula sluha, toplote, vida i ukusa).

Osnova za ovakvo stanje stvari u sadašnjem periodu zemaljskog razvoja ljudskog Ja, je neprosvijetljeno astralno tijelo (tijelo želja i osjećaja) koje moćno utječe na Ja, zbog čega se vanjski čulni organi koriste na takav način da oni spremno isporučuju našem Ja podatke o lošim osobinama određenog bića ili događaja u vanjskom svijetu. To je izvor netolerancije koja je tako široko rasprostranjena u današnjem svijetu. Pitanje je sada, a kako razviti toleranciju? Iznad svega za to je neophodno novo „odgajanje" čula. S toga Ja, u svojim zrelijim godinama mora odgajati svoja čula, stalno ih učeći da prije svega vide dobro i vrijedno u svakom biću i događanju vanjskog svijeta. Za to je pak neophodno razvijanje snažnog moralnog mišljenja jer samo ono može postati oruđe potrebno našem Ja ukoliko ono želi djelovati načula na rečeni način. Izrazita misaona djelatnost upućena na moralni preobražaj mišljenja i njegovo pročišćenje od svake sebičnosti ili samoljublja postepeno će „preodgojiti" naše čulne organe u pravcu sagledavanja prvenstveno dobrih strana svih bića i događaja vanjskog svijeta, a to će onda biti podloga za razvoj istinske tolerancije.

tolerancijaSvi smo mi različiti. Ta različitost nas obogaćuje i razveseljuje čineći život punim raznih boja mišljenja, uvjerenja, jezika i svega drugoga što nas čini posebnima. Tu različitost, taj široki spektar boja ljudskosti, treba svakim danom njegovati i održavati, a najbolje oruđe za to je tolerancija. Tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti svjetskih kultura, oblika izražavanja i načina bivanja ljudima. „Tolerancija je harmonija u različitosti".

Prema tome, postupno obrazovanje naših čula otpočinje „čulom Ja", „čulom misli", a potom uključuje druga čula vodeći do istinske tolerancije u odnosu na sva izražavanja individualnog Ja, načine mišljenja i sve druge vidove ljudske prirode, posebno u socijalnom životu – to je ono što eterski Krist, u Njegovom novom otkrivenju, poziva čovječanstvo da postigne u našem sadašnjem vremenu. Tako se u našem vremenu sasvim konkretno izražava duboka duhovnonaučna istina, a to je da „Kristov impuls leži točno na pravcu razvijanja mišljenja". (Sergej Prokofjev – Duhovni značaj opraštanja).

Ovo možemo prikazati shematski:

shema oprastanje 01

2. Koje je značenje „opraštanja"?

Otkrivenja Krista će se objavljivati na sve višim razinama. To je tajna evolucije Krista.

Rudolf Steiner
(iz predavanja održanog 17. Lipnja 1910. godine)

opra tanje-150x144Prethodno je navedeno da pravo opraštanje čini drugi stupanj duhovnog razvoja, čija je suštinska priroda, u određenom smislu, viši, moćniji vid tolerancije. Oba ova stupnja su međusobno povezana i kao vidovi moralnog preobražaja osobnosti koja je u potrazi za stjecanjem novog saznanja i doživljaja Kristovog Bića. A pravi čin opraštanja nije moguć bez djelomičnog prožimanja zemaljskog Ja supstancom duhovnog Ja ili višeg Ja. U prvom stupnju kroz moralno razmišljanje ljudsko Ja čisti i odgaja čula da putem njih opaža sve dobro i lijepo u svijetu (tolerancija), a u drugom stupnju kada duhovno Ja prožima ljudsko Ja i iznutra ga učvršćuje i nadahnjuje do te mjere da čovjek opaža svijet ne samo fizičkim čulima već i višim organima eterskog tijela.

Ovo možemo pokazati slijedećom shemom:

shema oprastanje 02

Ezoterni značaj opraštanja

U svakodnevnom životu na opraštanje se često gleda previše jednostavno jer se ljudima čini da opraštanje nije ništa drugo do poseban oblik svjesnog ili nesvjesnog egoizma; prikrivena želja da se prikažemo u što boljem svjetlu, odnosno navlačenje maske lažne vrline. Takvo „opraštanje" ne zahtijeva nikakav napor i u pravili se koristi za dosizanje sebičnih ciljeva. Tako često možemo čuti ljude koji govore da su nekom nešto oprostili, ali da nisu zaboravili. Nije rijetka situacija da čujemo kako netko ne može ili neće oprostiti pojedinosti, koje smatra toliko kobnim da bi „pregazio sebe" kada bi prešao preko njih itd. itd..

Naprotiv, istinsko opraštanje zahtijeva svjesno samonadvladavanje. Da bi se ovo razumjelo trebamo se podsjetiti na prije navedeno da se u činu opraštanja niže Ja prožima snagama i supstancom višeg Ja. U tom činu čovjek teži da preraste sve težnje nižeg Ja koje ga vuku na dolje. Samo tamo gdje su ove niže težnje nadvladane čovjekovom moralnom voljom, počinje djelatnost višeg Ja. A to znači da je istinsko opraštanje uvijek žrtvenog karaktera.

Niže Ja se snagom egoizma koji ga stalno prožima, suprotstavlja opraštanju na svaki mogući način i nastoji izbjeći ovaj unutrašnji korak. Priroda je nižeg Ja zlopamćenje i nema nikakvu želju da „dobrovoljno" zaboravi, u čemu ono zaboravljanje doživljava kao štetno za njegov egoistični integritet. Shodno tome veličina okultne djelotvornosti opraštanja leži u stupnju žrtvenosti koji se izražava prevladavanjem, makar i djelomičnim, nižeg Ja višim.

Slijedeće načelo istinskog opraštanja, za razliku od lažnog, je njegova unutrašnja aktivnost. „U pravom opraštanju mi dobrovoljno sa potpunom unutrašnjom slobodom preuzimamo na sebe obavezu – do granica koje nam vlastite snage omogućavaju – da podarimo svijetu onoliko suosjećanja, ljubavi i dobrote koliko mu je zlo objektivno oduzelo". (Sergej Prokofjev: Duhovni značaj opraštanja).

Dakle, u zemaljskom životu istinsko opraštanje je moguće jedino na osnovama dvije snage u njihovom makrokozmičkom djelovanju u čovjeku. Prva je snaga Mihaela, tog duha visoke hijerarhije, koja će čovjeku u njegovoj zemaljskoj inkarnaciji pomoći da, u vlastitoj duši, više Ja odnese pobjedu nad nižim. Druga je snaga, još moćnija, ona Kristova. To je ona snaga čiji je kozmički nosilac u našem svijetu Krist: snaga svjetske požrtvovane ljubavi. Prema tome, kada istinski opraštamo, istovremeno dosežemo kozmički izvor snaga o kojima je više Ja sačuvalo pamćenje, jer je naše više Ja prije našeg rođenja bilo sluga Mihaela-Krista i želi kroz opraštanje nastaviti ovu službu na Zemlji.