Tečajevi osobnog razvoja, tretmani, savjetovanja

Poniznost

poniznost„Ništa ne činite iz prkosa ili radi tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedni druge većim od sebe."

Fil 2,3 (Biblija, Novi zavjet)

Poniznost je osnovni uvjet za sve druge kreposti. Također, podrazumijeva odnos prema svijetu, prema drugima ali i prema sebi. Poniznost omogućuje istinski napredak i ljudsko psihološko i duhovno dozrijevanje jer samo istinska poniznost omogućuje stvarnu promjenu nabolje. Omogućuje pojavljivanje i ostvarivanje mogućnosti skrivenih u srcu svakog čovjeka. Istinski ponizna osoba rado oprašta jer je uvjerena da i sama živi od opraštanja.

Većina ljudi ima iskrivljenu sliku o tome što je poniznost. Vrlo se često miješa s poniženjem ili prezirom. Poniznost je istinska svijest o samom sebi; o tome kakvi stvarno jesmo. Istinska pak svijest o samome sebi, odnosno poniznost, izgrađuje i osobnost. Stoga je vrlo važno biti svjestan samoga sebe i svojih sposobnosti: tko si, što sve znaš i što sve možeš i koji se talenti skrivaju u tebi.

Takva svijest dovodi i do samopouzdanja. Ipak, takva samosvijest, ako se ograniči na samodopadno promatranje samoga sebe, svojih sposobnosti i talenata, vrlo često postaje oholost. Stoga je vrlo važno gledati kako ono što jesmo, tako i ono što nismo. Oholost je opreka poniznosti. Psihologija je promatra kao nezdravu ljubav prema samome sebi koja je redovito povezana s nezdravim i nerealnim samoprocjenjivanjem. Ukorijenjena je duboko u čovjekovo biće i prikrit će se uz najmilosrdnije i najponiznije čovjekove radnje i teško će je čovjek otprve razotkriti. Ako bolje promatramo sami sebe, moći ćemo primijetiti da se u pomaganju bližnjemu i sirotinji u nama rađa osjećaj ugode, i to nas veseli. Važno je primijetiti da na dnu toga osjećaja ima jedan drugi, jedva zamjetljiv osjećaj koji govori da činiš nešto veliko i lijepo. A upravo to je oholost duboko skrivena u čovjekovu srcu koja se hrani plemenitim djelima. No sv. Bernard kaže: „Zbog tebe niti počeh, a niti ću prestati činiti dobro!"

Ponizna osoba je objektivna, vidi i sebe i druge u svojoj izvornosti, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto, jer joj tu i nije mjesto. Ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima, poznatima i nepoznatima, kao svojoj braći i sestrama. Ponizna osoba stvara ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijeni vrijednosti drugih i pokazuje poštovanje prema njima. Takva osoba ne hvali sebe nego druge. Osjećaj svoje vrijednosti temelji na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s drugim ljudima i s višom silom, a ne na tome koliko je bolja od drugih ili na tome koliko više ima od drugih. Ponizan čovjek zna da je nesavršen, da su doživljaji njegove duše nesavršeni i da pred sobom ima jedan dug put prema onom što može postići. Nasuprot tome, ohol čovjek sklon je precjenjivanju vlastitih zasluga i samohvali, tražeći izdašnu nagradu za svoja dobra djela, pri čemu ne priznaje svoja loša djela i svoje slabosti.

Poniznost si čovjek može približno ovako pokazati: pogledaj biljku; ona raste iz tla. Tu mogućnost pruža joj carstvo koje je niže od nje. Kad se biljka pokloni sa zahvalnošću mineralnom carstvu, onda ona može reći: ovom nižem carstvu zahvaljujem za moje postojanje. Biljka bi se morala ponizno pokloniti nižem carstvu i reći: tebi zahvaljujem što postojim. Životinja zahvaljuje tako biljnom carstvu za svoje postojanje; ona bi se morala ponizno pred njim pokloniti. Čovjek bi morao pogledati svijet oko sebe i reći: zapravo ja ne bih mogao doseći ovaj stupanj da se na odgovarajući način nije razvijalo sve što je niže od mene. Kada čovjek razvija takva osjećanja, onda spoznaje da on ima ne samo razlog da gleda prema gore nečemu višem, nego da sa pogledima zahvalnosti treba gledati dolje na sve što je niže od njega. Tada će se duša ispuniti osjećajem poniznosti jer ima pred sobom još neizmjerno dalek put da bi postala savršena.

„Dva čovjeka uđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem." A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: „Bože milostiv budi meni grešniku!" Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen". (Lk 18, 10-14)

 

Zašto trebamo poniznost

Trebamo kultivirati poniznost kako bismo se oslobodili slabosti i mana kao što su: oholost, arogancija, bahatost, egoizam, taština, hvalisavost, strah, neznanje, predrasude, agresivnost i druge.